Martin Luther i Katharina von Bora – 500 godina od vjenčanja koje je uzdrmalo Europu

Dana 13. lipnja, prije točno 500 godina vjenčali su se Martin Luther i Katharina von Bora. Taj brak, sklopljen 1525. godine, bio je više od privatnog čina – postao je simbolom reformacijske vizije o braku, svećeništvu i obiteljskom životu.

Martin Luther i Katharina von Bora – 500 godina od njihovog vjenčanja

Luther i svećenički brak

Lutherovo vjenčanje nije bilo samo osobna odluka, nego i snažan javni stav. Do tada je celibat bio obvezan za svećenike, redovnike i redovnice. Luther, bivši augustinski redovnik, sam je dugo dvojio o braku, ali ga je na kraju shvatio kao svjedočanstvo slobode kršćanskog života. Smatrao je da je zabrana braka za kler „ljudska zapovijed suprotna Božjoj riječi“ (usp. 1 Tim 4,1-3), gdje Pavao upozorava na one koji „zabranjuju brak“.

U traktatu O monaškim zavjetima (1521) Luther piše:

“Zavjeti koji zabranjuju brak nisu u skladu s evanđeljem. Bog nije zapovjedio celibat, nego je stvorio brak i blagoslovio ga.”

O svom odlasku u samostan pisao je da je to bio „kukavički čin“. Brak i očinstvo je vidio kao bitan zahtjev za učinkovitog svećenika.

Njegovo vlastito vjenčanje s Katharinom von Bora tako je postalo simbolom obnove kršćanske slobode i vraćanja na temeljnu biblijsku istinu da je brak dar od Boga (Post 2,18-24; Heb 13,4).

Brak kao „škola karaktera“ i mjesto posvećenja

Za Luthera, brak nije bio samo sredstvo protiv bludnosti, kako su ga ponekad shvaćali srednjovjekovni teolozi, nego čitav životni poziv. U svojem djelu O braku (“Von der Ehelichen Leben”, 1522) Luther piše:

“Brak je najplemenitiji stalež i uzvišeni poziv na zemlji. U njemu se vjera prokušava u svakodnevici, a ljubav se uči kroz trpljenje i opraštanje.”

Luther brak opisuje kao „školu karaktera“ u kojoj supružnici uče poniznost, strpljenje i istinsku ljubav. Za razliku od asketskog idealizma srednjovjekovnih redova, on je tvrdio da se kršćanska svetost živi upravo u svakodnevnim poslovima: mijenjanju pelena, kuhanju, radu na polju ili u trgovini. Time je posvetio svakodnevni život i obiteljski poziv.

Luther je savjetovao mladiće:

„Sa ženom se lako vjenčati, ali njegovati trajnu ljubav, to je izazov. Onaj tko je nađe u svom braku, treba za nju zahvaliti Gospodinu Bogu. Dakle, pristupi braku iskreno i traži od Boga da ti da dobru i pobožnu djevojku, s kojom ćeš provesti život u međusobnoj ljubavi.“

Katharina von Bora: partnerica, domaćica i stup zajednice

Katharina von Bora rođena je 29. siječnja 1499. u Lippendorgu, u Njemačkoj i pripadala je saskom plemstvu. Kada je imala samo 5 godina otac ju je odveo u benediktinski samostan u Brehni kako bi tamo stekla obrazovanje. Njezina ju je teta zatim uzela u cistercitski samostan u Nimbschen gdje je naučila čitati, pisati i pjevati te dobila poduku iz latinskog jezika. Godine 1515. postala je redovnica.

Pod utjecajem reformacijskih ideja napustila je samostan 1523. Bila je izrazito sposobna, odlučna i pobožna žena.

Martina Luthera i Katarinu von Bora u Wittenbergu je vjenčao Johannes Bugenhagen, blizak Lutherov suradnik i jedan od ključnih reformatora u Wittenbergu. Bugenhagen je bio luteranski teolog, svećenik i pastor crkve Svete Marije u Wittenbergu, a često je obavljao pastoralne dužnosti za Luthera i druge reformatore.

Nakon što se udala za Luthera, vodila je veliko domaćinstvo u Wittenbergu koje je uključivalo djecu, sluge, studente, učenike i goste. Luther ju je nazivao „Wittenberškom jutarnjom zvijezdom“, jer joj je dan počinjao u 4 sata ujutro. Nazivao ju je i moj gospodar Katica (njem. mein Herr Käthe) zbog njezine snage i odlučnosti.

Njihov dom postao je mjesto svakodnevne primjene evanđelja, a njihova obitelj svojevrsna “mala Crkva”. Katharina nije bila samo supruga, već i ravnopravna sudionica reformacije svojim primjerom, radom i pobožnošću.

Roditeljstvo i kućna Crkva

Luther je roditeljstvo vidio kao jedan od najuzvišenijih poziva. U svome je stilu je napisao:

„Ljudi koji ne vole djecu su svinje, glupani i mamlazi, nisu vrijedni zvati se muškarcima i ženama, jer preziru blagoslov Boga, Stvoritelja i autora braka.“

U Velikom katekizmu Luther piše:

“Nitko na zemlji nema veći i uzvišeniji poziv od roditelja koji svoju djecu uče strahu Božjemu.”

Odgoj djece nije bio prepušten Crkvi ili državi, nego je prvenstveno bio zadatak roditelja. Luther je poticao očeve da mole s djecom, da ih uče Deset zapovijedi, Apostolsko vjerovanje i Očenaš, te da žive ono što propovijedaju. U tom smislu, obitelj je postala temelj duhovne obnove zajednice.

Luther i Katharina imali su šestero djece: Johannesa (1526.–1575.), Elisabeth (1527.–1528.), Magdalenu (1529.–1542.), Martina (1531.–1565.), Paula (1533–1593) i Margaret (1534.–1570.). Uz svoju, brinuli su i za četvero usvojene djece. Njihova obiteljska svakodnevica bila je puna radosti, ali i boli – dvoje djece umrlo je mlado. Posebno je dirljiva Lutherova reakcija na smrt kćeri Magdalene, o kojoj je pisao kao o svjedočanstvu nade u Krista i uskrsnuće.

Martin Luther umire 1546. godine no za života se pobrinuo da nakon njegove smrti Katharina živi dostojanstveno.

U svojoj oporuci i vjenčanom ugovoru Martin Luther sav je svoj posjed ostavio supruzi Katarini. Međutim, tadašnji zakoni nisu priznavali punu imovinsku samostalnost žena, pa vlasti nisu priznale njegovu volju. Tek nakon što su se za nju zauzeli neki utjecajni velikaši, Katharina je uspjela zadržati većinu imanja i ostala živjeti na obiteljskom posjedu u Wittenbergu. U teškim godinama nakon Lutherove smrti, financijski ju je podupirao i danski kralj Kristijan III.

Katharina se uslijed okolnosti suočila s ozbiljnim financijskim teškoćama. Ostala je bez prihoda od muževe plaće, a pomoć kneževske obitelji nije bila moguća jer je ta obitelj bila poražena i zatvorena nakon Šmalkaldenskog rata. Tijekom razdoblja tzv. augsburških i leipciških interima (privremenih religijskih sporazuma), Katharina je napustila Wittenberg i sklonila se u Magdeburg, grad koji je nastavio pružati otpor caru. Nakon ponovne pobjede protestantskih knezova, vratila se u Wittenberg i zatekla kuću i imanje u ruševinama. Unatoč svemu, odlučila je ostati ondje. Uspjela se uzdržavati zahvaljujući financijskoj pomoći izbornog kneza Johanna Friedricha.

No 1552. situacija se ponovno pogoršala – usjevi su podbacili, a izbila je i kuga. Katharina je pobjegla u grad Torgau, gdje je na gradskim vratima doživjela tešku nesreću kada ju je pregazila kočija. Iako je preživjela još tri mjeseca, naposljetku je preminula u dobi od 53 godine.

Teološka i biblijska pozadina Lutherovog shvaćanja braka

Lutherovo shvaćanje braka duboko je ukorijenjeno u Svetom pismu:

Postanak 2,18-24: “Nije dobro da čovjek bude sam…” Bog stvara ženu kao prikladnog pomagača, a brak je opisan kao jedno tijelo.

1. Korinćanima 7: Pavao potvrđuje vrijednost braka i poticaj za čistoću i uzajamnu obvezu muža i žene.

Hebrejima 13,4: “Brak neka bude časan u svemu, i postelja neokaljana.”

1. Timoteju 4,1-3: Zabrana braka kao znak lažne pobožnosti.

Za Luthera, brak je bio prirodni i duhovni poredak utemeljen od Boga. On je nadilazio čisto individualne potrebe i imao značaj za cijelo društvo i Crkvu.

Brak kao životni oltar

Vjenčanje Martina Luthera i Katharine von Bora 1525. nije bio samo osobni događaj nego proročanski čin. Njime je Luther svjedočio da se kršćanski život ne odvija samo u samostanu, propovjedaonici ili na sveučilištu, nego i u kuhinji, u djetetovu plaču, u razgovoru za stolom i u svakodnevnim radostima i trpljenjima bračnog života.

Danas, pet stoljeća kasnije, brak Martina Luthera i Katharine von Bore i dalje nadahnjuje. Pokazuje da je brak, kada je utemeljen na Božjoj riječi, mjesto gdje se kršćanski život ne samo ispovijeda nego i živi u punini. Brak je, po Lutheru, oltar svakodnevice – mjesto gdje se Krist iznova rađa u služenju, ljubavi i vjeri.

Vidi i ovo: Svećenički brak – Trebaju li svećenici biti oženjeni?

Priredio: Biskup dr.sc. Jasmin Milić