Deset zapovijedi – Zašto se izgovaraju u anglikanskoj liturgiji
Otkrijte zašto anglikanska liturgija uključuje Deset zapovijedi na početku mise i njihovu teološku važnost za pokajanje i pripremu za Svetu Pričest.
Deset zapovijedi – Zašto se izgovaraju u anglikanskoj liturgiji
Deset zapovijedi uvedene su u anglikansku liturgiju u drugom izdanju knjige zajedničkih molitava (The Book of Common Prayer) Engleske Crkve pod kraljem Edvardom VI. iz 1552. godine, i od tada su trajno ostale njenim dijelom. Odgovor Kyrie eleison prilagođen je za upotrebu uz Zapovijedi, tako da prirodno slijedi iza svake od njih kao molitva za milost da se Božji Zakon drži, i kao pokajanje zbog vlastitog propusta u tome: to je ujedno i molitva za ispunjenje proročkog obećanja o Zakonu – po kojem će Zakon Božji biti upisan u naša srca i življen po nadahnuću i vodstvu Duha Svetoga (Jeremija 31,33).
Vidi i ovo: Zašto liturgija
Bog Duh Sveti osposobljava one koji su sjedinjeni s Kristom i ispunjeni Njegovom snagom da drže Zakon i da očituju njegovo pravo i istinsko značenje: „ljubav je ispunjenje Zakona“ (Rimljanima 13,10). Škotska molitvena knjiga ovako govori o Zapovijedima na početku liturgije: „molimo Boga za milost zbog prijestupa svake od dužnosti u njima, bilo po slovu, bilo po mističnome značenju same Zapovijedi“. Američka molitvena knjiga iz 1928. propisuje da se Dekalog izgovara na liturgiji barem jednu nedjelju u mjesecu, a inače se koristi Sažetak Zakona (Dvije zapovijedi ljubavi, koje su naknadno uvedene kao alternativa u američkom izdanju Book of Common Prayer iz 1789. godine); Engleska Book of Common Prayer iz 1662. zahtijeva recitiranje Deset zapovijedi pri svakom slavlju Euharistije.
Kratka povijest: Godine 1552. Deset zapovijedi uvedene su u liturgijskom obliku s proširenim odgovorima Kyrie („Gospodine, smiluj nam se i prikloni srca naša zakonu svome“, odnosno na kraju: “Gospodine, smiluj nam se upiši sve zakone u srca naša.“), zamjenjujući tako starodrevni devetostruki Kyrie eleison latinskoga obreda. Nadbiskup Thomas Cranmer time je nastojao odgovoriti na prigovore nekih reformatora da je služba iz Prve engleske molitvene knjige iz 1549. previše slična staroj rimskoj misi. Preuredio je euharistijsku liturgiju i uveo zajednički pokajnički čin ispitivanja savjesti na samome početku liturgije. Zadržao je Kyrie kao pokajnički čin, želeći uključiti u lituriju tri stvari koje bi svaki kršćanin trebao znati i vjerovati za spasenje svoje duše: Deset zapovijedi, Vjerovanje i Očenaš.
Uporaba Dekaloga na početku euharistijske liturgije potekla je iz nekih ranih luteranskihi reformiranih liturgija na kontinentu. U ovom, kao i u mnogim drugim slučajevima, nadbiskup Cranmer jednostavno je preuzeo tu praksu od kontinentalnih reformatora. Odgovori koji se nalaze u našoj liturgiji, poput „Gospodine, smiluj nam se i prikloni srca naša zakonu svome“, odnosno na kraju: “Gospodine, smiluj nam se upiši sve zakone u srca naša.“, utemeljeni su na srednjovjekovnoj tradiciji u kojoj su molitvene prošnje često bile dodavane uz Kyrie eleison za razne svetkovine i prigode: starodrevni Sarum Use u Engleskoj bio je pun takvih liturgijskih ukrasa.
Teološka svrha: Deset zapovijedi uključene su kako bi nas odmah suočile s temeljnim istinom da Bog zahtijeva našu potpunu poslušnost Njegovoj svetoj i pravednoj volji – u ljubavi, klanjanju i službi Njemu radi Njega samoga kao Gospodina svega, te u ljubavi prema bližnjemu radi ljubavi Božje. Podložnost Zakonu Božjemu, u Kristu po Duhu Svetom, nužan je uvjet za ispunjenje našega pravog identiteta kao djece Božje, stvorenih na Njegovu sliku i priliku. Naše stalno kršenje Zakona prekida zajedništvo s Bogom i s bližnjima za koje smo stvoreni, otkupljeni i posvećeni. Stoga molimo Boga da nas uvede u onu jednu i jedinu poslušnost i žrtvu po kojoj jedino možemo istinski i ispravno držati Zapovijedi – savršenu sinovsku ljubav i poslušnost Isusa Krista, čija savršena ljubav prema Ocu predstavlja ispunjenje i dovršenje Zakona. Prizivamo zasluge i žrtvu Gospodina našega, po kojemu sada možemo i moramo vršiti svetu volju Božju. Nema zajedništva s Bogom ni s bližnjim dok nismo spremni prihvatiti Božji zahtjev koji je postavljen pred nas i dok ne priznamo i ne ispovjedimo svoje grijehe, zamolimo za milosrđe Božje i ištemo Njegovu milost da prigne srca naša k držanju Njegovih Zapovijedi.
Vidi i ovo: Epikleza u anglikanskoj liturgiji
Obred svete Euharistije ujedno je i proba za dan Suda, i živo prikazanje cijele povijesti spasenja: Liturgija nas ponovno uvodi u dramu i ekonomiju otkupljenja i liturgijski ih izražava. U početku je Izvorni grijeh nastao kada je čovjek prekršio Božju volju; tako i sada, osobno i zajednički, krivi smo što kršimo Božje Zapovijedi – te zato na početku liturgije priznajemo da smo svi sagriješili i lišeni smo slave Božje, moleći za Božje milosrđe i oprost, te za milost da živimo svetijim i boljim životom. Dana nam je Božja Zakon, a nismo ga držali – priznanje te činjenice na početku Mise stavlja nas u pravi duhovni položaj za klanjanje Presvetom Trojstvu i za primanje dara sakramenta Euharistije, pravoga Tijela i Krvi Kristove, za oproštenje grijeha i život vječni. Od samog početka priznajemo svoje grijehe i slabosti, prepoznajući sa svetim Pavlom da je Zakon Božji „odgojitelj koji nas vodi Kristu da budemo opravdani po vjeri“ (Galaćanima 3,24). Zakon nam pokazuje da smo svi grešnici kojima treba Spasitelj i Otkupitelj. Zakon sam po sebi ne može spasiti – njegova je svrha da nam razotkrije grešnu narav i pokaže da oproštenje grijeha moramo primiti od Isusa Krista kao milost i dar. Samo po Kristovu Pomirenju i samo našim uključivanjem u Tijelo Kristovo možemo ljubiti i slušati Boga u Kristu po snazi Njegova Duha. Deset zapovijedi odmah nas usmjeravaju Kristu – i zato govorimo: „Gospodine, smiluj nam se“. Cijela liturgija Euharistije sakramentalno nam primjenjuje Osobu i djelo Isusa Krista.
Ljudski je rod pao u grijeh, bio osuđen na smrt, primio Zakon i Proroke da ga pozovu natrag Bogu (Molitva za pročišćenje, Deset zapovijedi, Sažetak Zakona, Kyrie eleison), bio pripreman za dolazak Mesije (Zborna molitva, Poslanica), te je u punini vremena bio otkupljen Isusom Kristom, utjelovljenim Gospodinom, pravim Bogom i pravim Čovjekom, koji je dragovoljno predao samoga sebe za naše spasenje po svojoj pomirnoj smrti na križu i svome uskrsnuću i proslavi (Evanđelje, Vjerovanje, Molitva posvete, Jaganjče Božji, Zahvala), i koji se sada daje za spasenje u sakramentu Euharistije (Pričest) onima koji se istinski kaju i vjeruju Evanđelju (Ispovijed, Odrješenje, Riječi utjehe). Obnavljajući i ponovno proživljavajući to Otajstvo dan za danom pod velom, u Sakramentu, pripravljamo se za smrt i Sud, na kojem ćemo moliti za milosrđe Isusa Krista na Posljednji dan i baštiniti obećanje nebeskoga Kraljevstva. I sve je to sadržano u tradicionalnoj anglikanskoj službi Svete Pričesti!
Izvor: www.stmichaelsanglican.org
