Je li doista sve pod Božjom kontrolom? (N.T. Wright)

Je li doista sve pod Božjom kontrolom? Jedno od najstarijih i najtežih pitanja koje ljudi postavljaju glasi: Ako je Bog svemoguć, zašto postoji zlo? Kada se dogode ratovi, bolesti, prirodne katastrofe ili osobne tragedije, mnogi instinktivno kažu: “To je bila Božja volja” ili “Bog je tako odredio.” No profesor N. T. Wright u svojoj poruci Is God ‘In Control’? poziva kršćane da preispitaju upravo takav način razmišljanja. Umjesto pojednostavljenih odgovora, on nas vraća samom središtu evanđelja – Isusu Kristu. Je li doista sve pod Božjom kontrolom?

Prema Wrightu, problem nije u tome vjerujemo li da je Bog suveren, nego u tome što podrazumijevamo pod Božjom kontrolom. Mnogi zamišljaju Boga kao svojevrsnog kozmičkog upravitelja koji izravno određuje svaku sitnicu koja se događa. Takva slika, smatra on, ne odgovara biblijskoj objavi. Bog doista vlada svijetom, ali način na koji ostvaruje svoju vlast potpuno je drukčiji od ljudskih predodžbi moći i prisile.

Božja vlast nije diktatura nego ljubav

U ljudskoj povijesti vladari svoju moć najčešće pokazuju silom. Kraljevi, carevi i diktatori nameću svoju volju podanicima. Nije stoga čudno da mnogi i Boga zamišljaju na isti način – kao Onoga koji upravlja svakim atomom svemira tako da ništa ne može biti drukčije nego što jest.

Međutim, Wright upozorava da takvo razumijevanje ne proizlazi iz života Isusa Krista. Kada želimo znati kakav je Bog, ne trebamo polaziti od filozofskih pretpostavki, nego od Krista. Upravo Isus objavljuje Božji karakter.

A kakvu vlast pokazuje Isus?

On ne vlada mačem nego križem. Ne prisiljava ljude da ga slijede nego ih poziva. Ne uništava svoje neprijatelje nego za njih moli. Ne spašava svijet nasiljem nego samoprijegornom ljubavlju.

To znači da se Božja suverenost ne očituje prvenstveno u kontroli svega što se događa, nego u njegovoj sposobnosti da i usred ljudskog grijeha, pobune i zla ostvari svoje spasenjsko djelo.

Bog nije autor zla, ali je dovoljno moćan da čak i ljudsko zlo uključi u ostvarenje svoga konačnog plana.

Najveći dokaz za to jest Kristov križ.

Isus nije razapet zato što je Otac uživao u njegovoj patnji. Razapeli su ga grešni ljudi vođeni mržnjom, političkim interesima i duhovnom sljepoćom. Ipak, upravo je kroz taj strašni događaj Bog ostvario spasenje čovječanstva.

Križ pokazuje da Bog često pobjeđuje ne tako što sprječava svaku tragediju, nego tako što iz tragedije izvodi pobjedu.

To je potpuno drugačiji pogled na Božju vlast.

Zašto Bog dopušta patnju?

Jedno od pitanja koje najviše muči vjernike glasi: “Zašto Bog nije spriječio ovu nesreću?”

Wright priznaje da na mnoga pitanja nemamo potpune odgovore. Biblija ne daje jednostavno objašnjenje za svaku pojedinu tragediju.

Problem nastaje kada ljudi pokušavaju objasniti svaku nesreću riječima: “Bog je to tako htio.”

Takav odgovor često više ranjava nego tješi.

Ako roditelj izgubi dijete, ako obitelj strada u prometnoj nesreći ili netko oboli od teške bolesti, nije pastoralno ni biblijski tvrditi da je Bog unaprijed isplanirao upravo tu patnju.

Biblija mnogo ozbiljnije govori o stvarnosti grijeha, ljudske slobode i narušenosti stvorenoga svijeta.

Svijet više nije onakav kakvim ga je Bog stvorio.

Od pada čovjeka u grijeh cijelo stvorenje “uzdiše”, kako piše apostol Pavao. Ratovi, bolesti, smrt i nepravda nisu dio Božjeg izvornog nauma, nego posljedice svijeta koji je ranjen grijehom.

Bog ne stoji ravnodušno po strani.

On ulazi u našu patnju.

U Isusu Kristu Bog osobno proživljava izdaju, nepravdu, mučenje i smrt.

Zato kršćanstvo nema Boga koji iz daljine promatra ljudsku bol, nego Boga koji je i sam prošao kroz nju.

U tome se nalazi golema utjeha za svakoga tko pati.

Bog možda ne objašnjava uvijek razlog naše boli, ali nikada ne ostavlja čovjeka samoga u toj boli.

Kršćanski odgovor nije nagađanje nego djelovanje

Jedan od najzanimljivijih naglasaka Wrightove poruke jest da kršćani često postavljaju pogrešno pitanje.

Umjesto da neprestano pitamo: “Zašto je Bog ovo dopustio?”, evanđelje nas poziva da pitamo: “Što Bog želi da sada učinimo?”

Takav način razmišljanja vidljiv je kroz cijelo Sveto pismo.

Kada se u Djelima apostolskim pojavila glad, prvi kršćani nisu vodili beskrajne rasprave o tome je li glad Božja kazna ili dio njegova tajanstvenog plana. Umjesto toga organizirali su pomoć siromašnima i poslali prikupljena sredstva potrebitima.

Isto vrijedi i za Isusovo ozdravljenje slijepca od rođenja. Učenici su željeli pronaći krivca i objasniti uzrok njegove patnje. Isus odbacuje takvu raspravu i usmjerava pozornost na ono što Bog želi učiniti sada.

Drugim riječima, kršćanska vjera nije poziv na beskrajno filozofiranje, nego na sudjelovanje u Božjem djelu obnove svijeta.

Kad vidimo gladne, trebamo ih nahraniti.

Kad vidimo usamljene, trebamo ih posjetiti.

Kad vidimo obeshrabrene, trebamo ih ohrabriti.

Kad vidimo nepravdu, trebamo biti glas istine.

Na taj način Crkva postaje produžena Kristova prisutnost u svijetu.

Bog svoju vlast vrlo često ostvaruje upravo preko ljudi koji su spremni služiti drugima.

To ne umanjuje njegovu svemoć.

Naprotiv, pokazuje koliko ozbiljno uzima dostojanstvo čovjeka kojega je stvorio na svoju sliku.

Na kraju, Wright podsjeća da kršćanska nada nije usmjerena samo na sadašnjost. Bog vodi povijest prema novom nebu i novoj zemlji, gdje će zlo, smrt i patnja biti konačno uklonjeni. Do toga dana živimo između Kristove pobjede na križu i njezina konačnog ispunjenja. Upravo zato možemo vjerovati da Bog nije izgubio nadzor nad poviješću, ali i odbaciti ideju da je autor svakoga zla koje se događa. Njegova se vlast najjasnije očituje u ljubavi, milosti i otkupiteljskom djelovanju kroz Isusa Krista. To je poruka koja ne uklanja sva pitanja, ali pruža čvrst temelj za vjeru, nadu i ustrajnost čak i usred najvećih životnih oluja.

Pogledaj video: